Doktor Ranko Rajović smatra da su za dječiji bijes i razmaženost glavni krivci roditelji koji su mu dopustili i pružili sve, a kao najveću njihovu grešku naveo je - prezaštićivanje.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Naravno, roditelji to rade rade iz najveće ljubavi, ali mora se znati granica između zaštićivanja i prezaštićivanja – rekao je dr Rajović u intervjuu za Radiosarajevo inače jedan od najvećih stručnjaka za rani razvoj inteligencije kod djece.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ističe da je najbitnije da im roditelji omoguće normalan razvoj, te da moraju da suzbiju strepnju koja vodi do pretjerane zaštite nasljednika.
– Mora dijete kao biološki organizam da se razvija, da izađe i na kišu i na vjetar i na sunce, pa i da padne, da možda oguli laktove i koljena. Međutim, vi imate roditelje koji ne daju djetetu da padne. Upravo to je prezaštićivanje i to je ono što smeta razvoju djeteta.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Posebno podvlači da roditelj jednostavno ne razvija biološke potencijale djeteta.
– Živa bića koja se ne kreću su biljke, one nemaju nervne ćelije. Mi smo živa bića za kretanje, mi imamo najsloženiji nervni sistem. Osnovna karakteristika ljudi je uspravan hod i kretanje. Da prevedemo, mozak se razvija u pokretu. Znamo iz fiziologije da se mozak najviše razvija do druge, treće, pete, sedme i dvanaeste godine. Postavlja se pitanje šta je glavni posao djeteta. Pa da se kreće i u tom kretanju da padne i da se povrijedi i da nauči da se dočeka kada pada. Vi sada imate čudne situacije u vrtićima i školama, da djeca padnu kao daska, jer njihov mozak nije naučio ranije kako da se dočeka.
Doktor upozorava da je vrlo tanka linija između zaštićivanja i prezaštićivanja.
– Edukacija roditelja je jako važna. I danas kada pitam roditelje koliko je važna genetika, a koliko okruženje za inteligenciju, mišljenja su podijeljena. Zamislite da su roditelji koji su jako inteligentni dobili sina. Taj sin živi pet godina sam u sobi gdje niko s njim ne komunicira. Da li će taj sin biti 50 ili 30 posto kao roditelj. Neće, to dijete će biti mentalno zaostalo. Tu vidimo da je okruženje važno skoro 100 posto. Onda često pitamo šta je s genetikom. I genetika je 100 posto važna, ali razvoj tog potencijala zavisi od okruženja.
Kao jedan od vodećih problema navodi pretjerano korišćenje računara, odnosno tableta i mobilnih telefona. Jasno je, ističe, da su to sve važna pomagala, ali ako postoje ograničenja. Mnogi roditelji će kada su pretjerano umorni, zabrinuti ili imaju neodložne poslove, djetetu dati tablet ili mobilni telefon na po nekoliko sati. Sve do onog trenutka dok je korišćenje pomagala kontrolisano – u redu je, međutim sve suprotno tome će prouzrokovati veliku štetu, alarmira Rajović.
– Mi smo sve više okruženi tehnologijom, roditelji to na kraju kupuju da sebi olakšaju život, a to opet na kraju štetno djeluje na razvoj djeteta. Roditelji moraju biti svjesni da je okruženje važno i da ako se mijenja okruženje, a svjesni smo kako se brzo mijenja, i to utiče na razvoj djeteta. Zato moramo da mijenjamo neke strategije, pristup razvoja i obrazovanja djeteta, jer inače ćemo platiti visoku cijenu, a čini se da je već plaćamo.
Detetov glavni posao bi trebalo da bude igra. Naime, česta pojava je forsiranje djece da idu istovremeno i u muzičke škole, na različite sportove i učenje jezika. U tom slučaju ostaje premalo ili nikako vremena za igru, što nije dobro. Ne smijemo, kaže, doktor Rajović tjerati decu da idu s aktivnosti na aktivnost ili s druge strane dati mu kompjuter da igra koliko bi željelo.
– Kompjuter nije igra, kompjuter je korist i ne može zamijeniti roditelje. Šetnja, park, priroda, šuma, odlazak na selo – to je nešto što pomaže razvoju djeteta.
Šta dovodi do razmaženosti djeteta?
Nepostojanje pravila dovodi do pomjeranja granica i razmaženosti djece. A pravila i granice postavlja roditelj bilo da je riječ o klikerima, sličicama, kockicama. Napraviti dogovor u startu i držati se dogovora, savjetuje dr Ranko.
– Sigurno ste doživjeli da vam dijete traži nešto da mu kupite. Roditelji često popuštaju, dijete nešto traži, niste u stanju da ga zaustavite i popustite. I to se konstantno ponavlja, tako dijete nauči da plačem dobije ono što želi. To se ne smije dogoditi. Na primijer, ja sam na jednom predavanju rekao klikeri su dobri. A roditelji za vikend svom djetetu kupili odmah 100 klikera, došla sutra baka i kupila još 100. E to više nije igra. Jer sutra dijete dolazi u tržni centar i traži dodatne klikere, majka prvo kaže ne može, ali nakon određenog vremena popusti. Pola sata kasnije dijete ugleda druge klikere i ponovno zatraži od mame, ali sada na mamino negodovanje počinje da plače, vrišti. Majka ne može da sluša od sramote i opet popušta. U toj situaciji je roditelj problem, a ne dijete.
Zašto dolazi do izlivanja bijesa?
Dijete koje nema drugog načina da riješi problem, rješava ga plačem ili izlivima bijesa. Najčešće su to razmažena djeca koja hoće sve i hoće odmah. I u ovom slučaju je postavljanje granica važno.
– Ja bih tu u prvom redu naveo veliki problem današnjice – to su igrice. Veliki broj djece satima sjedi i igra. Tada se događa da dijete bude nagrađeno određenom dozom endorfina na svakom pređenom nivou, pa red endorfina, pa dopamina. To je kao da se dijete drogira. Kada dijete izađe iz virtuelnog sveta, nije u stanju da sjedi i čita knjigu ili da uči. Njegov mozak je dobio neki nivo frekvencije koji nama biološki ne pripada. I dijete se u realnom svijetu ne snalazi. Nema socijalizacije, nizak je prag tolerancije i kreću problemi, a jedan od njih su izlivi bijesa. Granice se moraju postavljati, jer bolje je spriječiti, nego liječiti.
Cilj obrazovanja, prema mišljenju doktora Rajovića, mora biti razvoj funkcionalnog znanja i kreativnosti, što nije slučaj s načinom učenja i obrazovanja na prostorima bivše Jugoslavije.
