Kada dijete plane zbog sitnice, viče ili zaplače, mnogi roditelji instinktivno kažu: "Smiri se." Iako je namjera dobra, psiholozi upozoravaju da upravo ova rečenica često ne postiže željeni efekat.
Umjesto da pomogne djetetu da se smiri, može izazvati još veći otpor i pojačati osjećaj da ga niko ne razumije.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
To ne znači da roditelji rade nešto pogrešno ili da nikada ne bi trebalo da izgovore te riječi. Problem je u tome što dijete, usred snažne emocionalne reakcije, najčešće nije u stanju da jednostavno “odluči” da se smiri.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Djeca tek uče da upravljaju emocijama
Američka akademija za pedijatriju (AAP) ističe da su izlivi bijesa, plač i burne reakcije naročito česti kod mlađe dece, jer ona tek razvijaju govor, samokontrolu i sposobnost da osjećanja izraze rečima. Upravo zato odrasli imaju važnu ulogu u tome da im pomognu da prepoznaju i regulišu svoje emocije.
Slično navodi i Američko psihološko udruženje (APA). Umjesto da od djeteta očekuju trenutnu kontrolu emocija, roditeljima savetuju da mu pomognu da imenuje svoja osjećanja i pokažu kako da se na prihvatljiv način nosi sa frustracijom.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Zašto “smiri se” često ne djeluje?
Kada je dijete preplavljeno ljutnjom ili tugom, njegov mozak prije svega reaguje na emocije, a tek potom na logična objašnjenja. Zato rečenice poput: “Smiri se”, “Prestani da plačeš” ili “Nije to ništa” često zvuče kao umanjivanje onoga kroz šta dete prolazi.
Ako se dijete osjeća neshvaćeno, može početi još glasnije da plače, viče ili se raspravlja kako bi pokazalo koliko su njegova osjećanja stvarna.
Šta reći umjesto toga?
Stručnjaci preporučuju da roditelj najprije prizna detetovu emociju, a tek potom pokuša da riješi problem. Na primjer: “Vidim da si baš ljut”, “Ovo te je stvarno uznemirilo”, “Tu sam uz tebe” ili “Kada budeš spreman, razgovaraćemo zajedno.”
Takve rečenice ne znače da odobravate neprimjereno ponašanje. One djetetu pokazuju da razumijete kako se oseća, što mu često pomaže da se brže smiri i bude spremnije za razgovor, prenosi Index.
Smiren roditelj je najbolji primjer
Psiholozi naglašavaju da djeca uče posmatrajući odrasle. Ako roditelj povisi ton, velika je vjerovatnoća da će i dijete reagovati još burnije. Miran glas, kratke rečenice i strpljenje mnogo su djelotvorniji od vikanja ili pretnji.
Kada se dijete konačno smiri, tek tada ima smisla razgovarati o tome šta se dogodilo, zašto je reagovalo na određeni način i kako bi sledeći put moglo drugačije da izrazi svoja osećanja. Upravo se u tim trenucima razvijaju veštine emocionalne regulacije koje će mu koristiti tokom celog života.
