Upotreba ekrana u ranom djetinjstvu može da ima veoma negativne posljedice na razvoj djeteta, a roditelji treba da znaju da ekrani ne mogu pružiti ni približno onoliko znanja, topline i radosti koliko to mogu porodica i vršnjaci, izjavila je logoped Jelena Golijanin.

Ona je napomenula da upotreba ekrana može negativno da utiče na govorno-jezički, psihomotorni, kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj, zbog čega je važno reagovati na vrijeme i potražiti savjet stručnjaka.

Golijaninova je rekla da je danas gotovo nemoguće u potpunosti izolovati dijete od digitalnog svijeta, koji je prisutan u svim segmentima savremenog života, ali je moguće kontrolisati od kojeg uzrasta će digitalni sadržaji biti dostupni djetetu, kao i mjeru i način njihove upotrebe.

Ona je pojasnila da se za djecu uzrasta od tri do pet godina preporučuje ograničena upotreba digitalnih sadržaja, isključivo u prisustvu odrasle osobe.

– Roditelji ili staratelji trebali bi da pomognu djetetu da verbalizuje ono što gleda, postavljajući pitanja i podstičući razgovor. Posebno se savjetuje izbjegavanje sadržaja koji se brzo smjenjuju, kao i onih koji sadrže nasilne ili neprimjerene scene – ukazala je Golijaninova.

Prema njenim riječima, brojna istraživanja ukazuju na povezanost dugotrajne upotrebe digitalnih uređaja sa pojavom gojaznosti, poremećajima pažnje i koncentracije, kašnjenjima u psihomotornom i govorno-jezičkom razvoju, kao i otežanog ili izostalog razvoja maternjeg jezika.

– Zabilježeni su slučajevi u kojima djeca ranog uzrasta koriste strane jezike, mehanički ponavljaju sadržaje iz reklama ili video-klipova koje svakodnevno gledaju, bez razumijevanja njihovog značenja. Takođe, uočava se smanjenje samopouzdanja kod djece, gubitak interesa za kretanje, istraživanje i igru, kao i slabljenje interesovanja za realne, životne sadržaje – navela je Golijaninova.

Ona je napomenula da se digitalni detoks nameće kao jedno od najlogičnijih i najefikasnijih rješenja, kao i da određena istraživanja pokazuju da, nakon potpune obustave korištenja ekrana, kod neke djece dolazi do značajnog poboljšanja socijalnih interakcija već nekoliko mjeseci nakon započinjanja digitalnog detoksa.

Golijaninova je rekla da je relativno česta praksa da se digitalni uređaji koriste tokom obroka, uspavljivanja, vožnje automobilom ili čak tokom zajedničke igre roditelja i djeteta, što se ne preporučuje, jer se na taj način ometa razvoj komunikacije, emocionalne povezanosti i pažnje.

Ona je istakla da je posebnu pažnju potrebno posvetiti i pasivnoj izloženosti multimedijalnim sadržajima, kao što je stalno uključen televizor u prostoru u kojem dijete boravi.

Golijaninova je rekla da se roditeljima preporučuje da razgovaraju sa djecom o danu provedenom u vrtiću ili školi, podstiču izražavanje emocija kroz razgovor i igru, kao i da upražnjavaju šetnje i boravak na otvorenom.

– Čitajte zajedno, pjevajte i smišljajte kreativne igre. Oživite igre svog djetinjstva, pozivajte prijatelje na druženja i zajedničke aktivnosti, vodite djecu u pozorište i na kulturne događaje prilagođene njihovom uzrastu… Dozvolite djeci da učestvuju u svakodnevnim životnim aktivnostima – poručila je Golijaninova.

(Srpskainfo, FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER)

Djeca rođena na Božić smatraju se "darom od Boga". Vjeruje se da je beba koja je rođena na ovaj dan blagoslovljena na poseban način.

Božić, najradosniji hrišćanski praznik, dolazi sa posebnom magijom koja obilježava svako srce.

U danima kada miris svježe pečenih kolača ispunjava domove, a melodije božićnih pjesama odzvanjaju u dušama, svi mi, kroz običaje i tradiciju, obnavljamo duboku vezu sa prošlošću i vjerovanjima koja nas podsjećaju na pravu suštinu ovog vremena – ljubav, zajedništvo i poklanjanje radosti.

U narodnim običajima, obilježavanje Božića postaje istinski ritual porodice, gdje se svakim gestom potvrđuje snaga zajedništva i blagoslova.

Magija rođenja na Božić

Za djecu rođenu na Božić vjeruje se da nose posebnu sudbinu. Sam datum rođenja na ovaj dan postaje simboličan, jer se smatra da su ona posebna darovanjem života, baš kao što je i Isus došao među nas. Ljudi vjeruju da su ta djeca predodređena za poseban životni put – put svjetlosti i ljubavi.

Rođenje na Božić za roditelje je ispunjenje jedne velike životne nade. Ali i osjećaj da je ta beba blagoslovena na jedinstven način. U mnogim kulturama, djeca rođena na ovaj dan smatraju se “darom od Boga”, a roditelji ih gledaju kao znak ljubavi i božanskog plana.

Imena koja se daju

Tradicionalno, djeca rođena na Božić dobijala su imena koja su nosila posebnu simboliku.

Roditelji su vjerovali da ime djeteta treba da odražava blagoslov Božiji, pa su često birali imena kao što su Bogdan, Božidar, Boža, Božimir, Božica i mnoge druge varijante koje nose značenje Božijeg dara. Ova imena nosila su težinu vjerovanja da je dijete došlo sa posebnom misijom.

Danas, moderna varijanta ovih imena kao što su Teodor, Teodora ili Doroteja, zadržavaju to isto značenje – simbol Boga i svjetlosti.

Praznična magija – dan kada se rađa nada

Božić je dan kada se sve zlo zaboravlja, a ljubav dolazi u svoj punoj snazi. Rođenje djeteta na ovaj dan nije samo prolazna sreća; to je poziv na slavlje i zahvalnost za život i ljubav, koja se u obilježavanju Božića prenosi sa generacije na generaciju, piše Ona.rs.

Taj divan trenutak postaje dio većeg, božanskog plana, a roditelji koji dožive ovaj trenutak osjećaju se povezani sa samim praznikom, sa njegovom radošću i čudom koje donosi.

Kroz sve ove tradicije i običaje, Božić postaje mnogo više od samog praznika. On postaje simbol nade, vjerovanja i ljubavi koja je uvijek prisutna, a koja nas okuplja u jedinstvenom i nezaboravnom trenutku.

(Srpskainfo, FOTO: FREEPIK)

Iako je činjenica da kada starije dijete čuva svoju braću i sestre, to roditeljima omogućuje nešto više slobodnoga vremena, to možda i nije uvijek dobro i može dovesti do nekih negativnih posljedica.

U nastavku pročitajte nekoliko razloga zašto starija djeca ne bi trebalo da čuvaju mlađu braće i sestre mada, naravno, mnogo toga zavisi od uzrasta djece, njihovih karaktera…

Dajete im previše odgovornosti

Naravno, preuzimanje neke odgovornosti neće naštetiti starijoj djeci, ali postoji velika razlika između toga da vaš tinejdžer pazi na svoju braću i sestre za vrijeme večere ili neke druge vrste izlaska ili neke poslovne obaveze i da vodi brigu o njima satima bez vašeg nadzora i tako svakoga dana.

Naravno, ako je vaše dijete s tim u redu, onda nema problema. Ali, prilično često starije dijete jednostavno nema drugog izbora i time se jednostavni zadatak čuvanja braće i sestara pretvara u neželjeni teret za njih. Stoga, potrebno je “podvući crtu” i odrediti u kojoj količini i na koji način starije dijete treba da pomaže, tako da ono i dalje ostane dijete, a ne da se ponaša kao drugi roditelj. Isto tako, ne smijete da zaboravite da, bez obzira na to koliko se zrelo djeca ponašaju, oni su još uvijek samo djeca i nisu spremni da preuzmu puno odgovornosti. Ne mogu da se nose sa nekim situacijama, a ako se dogodi neka nezgoda, krivica će im uvijek teško pasti i ostaće sa njima.

Nemaju dovoljno znanja i iskustva

Starija djeca ponekad su odličan izvor, često besplatne, pomoći u kući, pogotovo ako roditelji ne mogu da priušte dadilju. Ali, isto tako, upravo zbog toga što oni nisu profesionalci, ne možete od njih da očekujete isti nivo predanosti i profesionalnosti. Budući da su i oni samo djeca, često nemaju dovoljno znanja kako tačno da presvuku pelene, kako pravilno da nahrane novorođenče ili kako da reaguju na tantrume. Iako je njihova pomoć ponekad neizbježna, morate biti sigurni u to da zadatak koji stavite ispred njih bude odabran u skladu sa njihovim uzrastom i sposobnostima, prenosi  miss7mama.24sata.hr.

Stoga, pomaganje oko kuće, čitanje braći i sestrama, igranje s njima i takve jednostavne stvari često su dobar početak, ali i za mnoge zadnja granica, naravno zavisi od uzrasta starijeg djeteta.

Žrtvuju svoje pravo na djetinjstvo, igru i zabavu

Ako je vaše dijete jedinac, nakon što obavi svoje redovne zadatke, poput pisanja domaćeg zadatka, pospremanja sobe i pomaganja u kući, ono može da ode napolje, da se igra sa prijateljima, pogleda omiljeni film ili da se druži sa vašim kućnim ljubimcem. Ali, djeca koja imaju mlađu braću i sestre ponekad nemaju vremena za sebe. Oni su uvijek ti kojima se po potrebi obraća kada mlađe dijete treba paziti, kada im oko nečega treba pomoći ili kada se s njima treba igrati. Stoga, roditelji često (nesvjesno) navedu svoju stariju decu da odustanu od svojih uobičajenih dječjih ili tinejdžerskih aktivnosti igranja i zabave jer njima u kući treba pomoć. Međutim, iako je dobro za njega da nauči da menja pelene, da se pobrine za svoju braću i sestre, ono treba da ima i svoje slobodno vrijeme kada može da se igra, zabavlja, nauči novi hobi, čita ili bilo što što ono poželi, prenosi Bright Side.

To može da naruši njihov odnos s braćom i sestrama

Prisiljavanje starijeg djeteta da redovno nadgleda svoju braću i sestre može da uzrokuje određene probleme u njihovom odnosu. Možda će oni smatrati da su njihova braća uzrok zbog viška stresa koji osjećaju i kao rezultat toga mogla bi da nastanu negativna osećanja koja bi mogla da naruše njihov odnos u budućnosti. Uz to, kada ostanu sami sa svojom braćom i sestrama, starija deca moraju da imaju autoritativnu ulogu, koju mlađi često ne prihvataju i ne poštuju. To bi moglo da stvori probleme koji bi lako mogli dovesti i do svađa.

To jednostavno nije njihov “posao”

Roditelji često očekuju da njihova starija djeca besplatno čuvaju mlađu, vjerujući da je to samo jedan od njihovih uobičajenih poslova. Ali, većina tinejdžera s time se ne slaže. Stoga, ako ćete povremeno da koristite svoju decu kao dadilju za mlađe, onda jednostavna čokolada ili izlazak više s prijateljima može biti dovoljan. Međutim, ako će oni to raditi na redovnoj bazi, svakog ili svakog drugog dana, pobrinite se da dobiju određenu “naknadu” za to. Čuvanje braće i sestara zauzeće veliki dio njihovog slobodnog vremena koje bi sigurno proveli na drugačiji način te im na neki način to, ako možete, pokušajte da nadoknadite.

Nije sve u novcu. Ako su vaša djeca dovoljno stara, možda će se odlučiti i za neke druge stvari, kao recimo novu odjeću ili novi sat, možda će želeti da pozajme vaš auto sledeći put kad budu išli ići kod prijatelja ili nešto treće. Važno je da im ipak zauzvrat ponudite nešto kako se ne bi osjećali iskorišćeno.

(Srpskainfo, FOTO: FREEPIK)

Kada dijete zna slova, ali ne ume da pročita ono što zna, kada mu se slova pretvaraju u zagonetku umjesto riječi i kada trud ne donosi željeni rezultat, moguće da je riječ o disleksiji. To nije lenjost ni nemar, već drugačiji način na koji mozak obrađuje riječi, glasove i značenja - kaže za master logoped Marijana Mirković.

On otkriva kako prepoznati prve znake disleksije i kako pomoći djetetu da ponovo stekne vjeru u sebe.

– Disleksija je specifična teškoća u učenju čitanja, koja se javlja uprkos normalnom vidu, sluhu, inteligenciji, sistematskoj obuci i povoljnim uslovima za učenje. Ispoljava se u nesposobnosti čitanja i razumijevanja značenja teksta, kao i u nemogućnosti da se misli iskažu pisanim putem na jezički pravilan način – objašnjava Marijana Mirković.

Javlja se kod pet do 10 odsto djece školskog uzrasta, češće kod dječaka. Karakteristično je da je uzrast čitanja, prema standardizovanom testu, najmanje osamnaest meseci ispod stvarnog životnog uzrasta, iako dete ima prosječne ili čak natprosečne intelektualne sposobnosti.

Disleksija i jezički razvoj

Kod neke djece disleksija može da bude povezana s usporenim razvojem jezičkih sposobnosti, odnosno s razvojnim jezičkim poremećajem (disfazijom).

Tada dijelovi mozga koji su zaduženi za govor sazrijevaju sporije, pa dIJete kasnije ima teškoće u povezivanju slova i glasova, čitanju i pisanju.

U najvećem broju slučajeva je genetski uslovljena, ali može biti povezana i sa određenim faktorima tokom trudnoće i porođaja, koji utiču na sazrijevanje dijelova mozga zaduženih za govor i čitanje.

Prvi znaci u predškolskom uzrastu

Iako se disleksija najčešće otkriva s polaskom u školu, prvi znaci mogu se prepoznati još u predškolskom uzrastu.

– Takva djeca često imaju teškoće sa izgovorom i prepoznavanjem sličnih glasova, ne pokazuju interesovanje za slova i pisanje svog imena, a mogu imati i probleme s pamćenjem redoslijeda dana u nedjelji, mjeseci u godini i brojeva. Uočavaju se i teškoće u pamćenju i razumijevanju verbalnih iskaza, kao i sporije usvajanje novih riječi – objašnjava logoped.

U pitanju su jezički nedostaci koji se mogu prevazići ranim tretmanom, a time se mogu i prevenirati potencijalni poremećaji u čitanju, naglašava ona.

Polazak u školu

Sa polaskom u školu se pred dijete se postavljaju novi i teži zahtjevi, kao što su čitanje, pisanje i računanje, što je i period kada se disleksija najčešće otkriva.

– Polazi se od pretpostavke da je dete dostiglo određeni nivo zrelosti na kognitivnom i jezičkom planu, ali u praksi često nije tako. Iako su kod djeteta površinske govorno-jezičke strukture zrele, logopedskom procenom se otkriva nezrelost dubinskih jezičkih struktura, neophodnih za učenje čitanja i pisanja – kaže Mirković.

Kod djece se tada primjećuje manji fond reči, kraće rečenice, teškoće u razlikovanju sličnih glasova, pamćenju i pisanju slova i brojeva, kao i u povezivanju slova u reči. Često čitaju sporo, preskaču redove, zamenjuju slova ili teško razumeju pročitan tekst.

Djeca sa disleksijom nikako nisu lenja, već su uglavnom inteligentna i radoznala, ali njihov mozak funkcioniše drugačije.

-Zbog toga im je potrebno više vremena da savladaju čitanje, a njihova frustracija zbog neuspeha često ima razarajuće posledice na motivaciju. Za njih se smatra da se nedovoljno trude, da su lenja i nepažljiva, zbog čega u školi dobijaju loše ocijena – kaže Mirković.

Kritike i kazne dodatno pogoršavaju situaciju. Mnoga takva djeca postaju nervozna, povučena ili agresivna, razvijaju osjećanja stida, sramote i gubitak samopouzdanja.

Uloga porodice i škole

Da bi dijete sa disleksijom povratilo veru u sebe, potrebna je pomoć i podrška cijele porodice, naglašava logoped.

– Roditelji bi trebalo da nađu vrijeme za dijete, da mu redovno posvećuju pažnju, da se interesuju za njegove potrebe. Da razgovaraju o dešavanjima u školi, da provere da li je zapamtilo šta su učili. Nipošto ne bi trebalo da ga kritikuju, da ga porede sa drugom djecom, niti u porodici, niti van nje. Svako dijete je osoba za sebe – savjetuje.

– Kada roditelji i učitelji primijete odstupanja u učenju, čitanju i ponašanju, važno je da se što pre obrate stručnjacima – psihologu, logopedu, neurologu ili psihijatru. Zajedničkim snagama bi trebalo da rade na jačanju samopouzdanja kod djeteta, da ga motivišu za čitanje i prilagode nastavu njegovim trenutnim mogućnostima – navodi Mirković.

Kako izgleda terapija

Dijagnoza disleksije se ne postavlja prije trećeg razreda osnovne škole, iako se teškoće mogu uočiti već krajem prvog. Postupak je složen i podrazumeva preglede kod više stručnjaka – psihologa, neurologa, psihijatra, otorinolaringologa, oftalmologa, logopeda i defektologa, uz različite dijagnostičke metode.

– Savremena terapija – kaže Mirković, “podrazumijeva multisenzorne pristupe, u kojima se učenje zasniva na više čula, na vidu, sluhu i dodiru, kako bi dete lakše povezalo slovo, glas i značenje. Pomoć pružaju i kompjuterski programi i aplikacije koji čitaju tekst naglas, kao i prilagođeni tekstovi sa većim slovima, kraćim rečenicama i većim razmakom između redova”, navodi ona.

Logopedski tretman se sprovodi individualno, dva do tri puta nedeljno. Kod neke djece korekcija počinje od pripreme za čitanje i pisanje, a kod druge od povezivanja slova u reči i rečenice, kaže ona, prenosi zdravlje.kurir.rs.

Ključ su motivacija i strpljenje

“Roditelji bi trebalo da znaju da je otklanjanje teškoća u čitanju dug proces koji traje najmanje nekoliko meseci. Kada se postigne cilj, ne bi trebalo naglo prekinuti sa vežbanjem niti kontakt sa logopedom”, napominje Marijana.

Najvažnije je, zaključuje, zainteresovati dete za čitanje i učenje, razvijati ljubav prema knjizi od ranog uzrasta, čitati mu priče, učlaniti ga u biblioteku i pokazati mu da čitanje može da bude zadovoljstvo.

– Za uspjeh u prevazilaženju teškoća u čitanju i pisanju presudna je motivacija djeteta i dobra saradnja između roditelja, učitelja i logopeda – poručuje master logoped Marijana Mirković.

(Srpskainfo, FOTO: FREEPIK)