Odrastanje se često predstavlja kao najbezbrižniji period života, ali stvarnost je za mnoge mlade znatno drugačija. Pritisci okoline, problemi u porodici, vršnjačko nasilje, usamljenost, osjećaj neprihvaćenosti i strah od neuspjeha samo su neki od izazova koji mogu obilježiti odrastanje i ostaviti ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje.
Kada se teškoće nagomilaju, a mlada osoba nema osjećaj da je neko razumije ili da postoji izlaz iz problema, emocionalna kriza može postati posebno teška.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Suicid i suicidalne misli među mladima predstavljaju jedno od najosjetljivijih pitanja o kojem je neophodno govoriti otvoreno, odgovorno i bez osude. Iza ovakvih kriza najčešće se ne krije samo jedan razlog, već složen splet ličnih, porodičnih i društvenih okolnosti koje je teško prepoznati ako se o njima ćuti. Zbog toga se nameću važna pitanja: Šta mlade dovodi do osjećaja bezizlaznosti, koje znakove upozorenja okolina često ne prepoznaje i koliko su mladima dostupni razumijevanje, podrška i stručna pomoć kada im je najpotrebnija?
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Mladi i pritisci
Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, kaže za Srpskainfo da veliki broj mladih danas odrasta pod intenzivnim, emocionalnim, socijalnim i razvojnim pritiscima, a da pritom nemaju dovoljno prostora u kojem mogu otvoreno govoriti o svojim teškoćama.
-Kao psiholog i porodični psihoterapeut, sa 16 godina iskustva u radu u školi, susretala sam se sa mladima koji su razmišljali o suicidu, ali i sa onima koji su već pokušali da sebi oduzmu život. Iza tih iskustava nisu stajali uvijek isti razlozi. Često sam, međutim, vidjela koliko su mladi opterećeni odnosima sa roditeljima, visokim očekivanjima, pritiscima okoline i osjećajem da nisu dovoljno dobri, da su razočarali nekoga ili da nemaju pravo na grešku. Ponekad odraslima problem izgleda mali, ali je za mladu osobu on u tom trenutku ogroman –kaže Savanović Zorićeva.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Adolescencija je, ističe, period u kojem su osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i ljubavi, kao i slika koju mlada osoba ima o sebi, od izuzetnog značaja. Kada izgubi osjećaj da nekome pripada, da je nekome važna ili da postoji izlaz iz situacije u kojoj se nalazi, može početi da doživljava beznađe kao jedinu moguću perspektivu. Zbog toga je, smatra ona, važno ne pitati se samo šta se dogodilo, već i šta je mlada osoba dugo nosila u sebi, a o čemu možda nije mogla ili nije znala da govori.
Kako pojašnjava, međudjelovanje psiholoških i društvenih faktora mogu dovesti mladu osobu u situaciju emocionalne krize i osjećaja bezizlaznosti.
-To mogu biti depresivnost, anksioznost, osjećaj bezvrijednosti, usamljenost, prethodna traumatska iskustva, vršnjačko nasilje, porodični sukobi, emocionalno zanemarivanje, gubitak bliske osobe ili osjećaj da ne ispunjavamo očekivanja ljudi koji su nam važni. Posebno bih izdvojila odnose u porodici. Roditelji su mladima potrebni kao sigurna baza, čak i onda kada to ne pokazuju i kada se od njih udaljavaju. Kada dijete ima osjećaj da će biti ismijano, kažnjeno, odbačeno ili dodatno kritikоvаnо ako prizna da mu je teško, ono često počinje da skriva svoje probleme. Porodica ne mora biti bez konflikata, ali dijete mora znati da njegova vrijednost i pripadnost porodici nisu uslovljene uspjehom, poslušnošću ili ispunjavanjem tuđih očekivanja – kaže Savanović Zorićeva.
Prema njenom mišljenju, ne treba zanemariti ni uticaj društvenih mreža i medija, budući da se mladi svakodnevno izlažu idealizovanim slikama tuđih života, poređenju, javnom ponižavanju i pritiscima da budu uspješni, privlačni, prihvaćeni i stalno dostupni.
-Vršnjačko nasilje danas ne završava izlaskom iz učionice. Može se nastaviti na internetu, pred publikom koju dijete ne može kontrolisati, što dodatno pojačava osjećaj izloženosti i bespomoćnosti. Ipak, nijedan od ovih faktora sam po sebi ne znači da će mlada osoba razviti suicidne misli. Važno je prepoznati kada se teškoće nagomilavaju, kada izostaje podrška i kada mlada osoba više ne vidi način da se sa njima izbori – smatra ona.
Okidač
Govoreći o tome da li školski neuspjeh, vršnjačko nasilje, porodični sukobi, usamljenost i emotivni raskidi mogu biti okidači, Savanović Zorićeva naglašava da je najčešće riječ o nagomilavanju više problema, mada jedan događaj ponekad može biti neposredni okidač kod mlade osobe koja je već emocionalno iscrpljena.
-Važno je razumjeti da ono što odraslima izgleda kao jedan događaj često nije cijela priča. Emotivni raskid, na primjer, nije samo gubitak partnerskog odnosa. Za adolescenta koji svoju vrijednost snažno vezuje za prihvatanje druge osobe, raskid može značiti i doživljaj odbacivanja, poniženja, usamljenosti ili strah da nikada više neće biti voljen. Ako uz to postoje sukobi u porodici, vršnjačko nasilje ili osjećaj neuspjeha, teret može postati mnogo veći. Isto tako, loša ocjena sama po sebi nije objašnjenje za suicidne misli. Ali ako mlada osoba vjeruje da zbog nje neće biti voljena, da je iznevjerila roditelje ili da nema pravo na neuspjeh, školski problem može dobiti mnogo dublje značenje – kaže ona.
Znakovi upozorenja
Kako kaže, znakovi upozorenja mogu biti povlačenje iz društva, gubitak interesovanja za aktivnosti koje su mladoj osobi ranije značile, nagle promjene raspoloženja, izražena razdražljivost, beznađe, osjećaj krivice ili bezvrijednosti, promjene u spavanju i ishrani, pad školskog uspjeha, zanemarivanje obaveza i opraštanje od ljudi na neuobičajen način.
-Posebno treba obratiti pažnju na izjave poput „nikome nisam potreban“, „svima bi bilo bolje bez mene“, „ne mogu više“ ili „nema smisla“. Takve rečenice ne treba automatski pripisivati dramatizovanju, ucjeni ili želji za privlačenjem pažnje. Čak i kada mlada osoba ne govori direktno o suicidu, promjene u ponašanju i emocionalnom funkcionisanju zaslužuju razgovor. Ako smo zabrinuti, važno je pitati direktno, smireno i bez osuđivanja: „Da li ti se dešava da razmišljaš da sebi nešto uradiš ili da više ne želiš da živiš?“ Takvo pitanje ne podstiče suicidne misli. Naprotiv, može otvoriti prostor da mlada osoba prvi put izgovori ono što je dugo skrivala. Ako mlada osoba kaže da razmišlja o suicidu, potrebno je ozbiljno shvatiti njene riječi, saslušati je i uključiti stručnu pomoć. Ako postoji neposredna opasnost, konkretan plan ili je već pokušala da se povrijedi, ne treba je ostavljati samu; potrebno je odmah potražiti hitnu medicinsku pomoć i uključiti odgovornu odraslu osobu. Roditelji, nastavnici i prijatelji ne moraju imati sve odgovore. Važno je da ne okreću glavu, da ne umanjuju problem i da mladu osobu ne ostavljaju samu sa njenom patnjom – upozorava Zorićeva.
Problemi mladih ne moraju uvijek biti vidljivi, a promjene u ponašanju često su način na koji pokušavaju da pokažu da im je teško. Zato je važno da roditelji i drugi odrasli nauče da prepoznaju signale, razgovaraju s djecom bez osuđivanja i pruže im osjećaj sigurnosti i podrške.
-Dijete koje se povlači, koje je ljuto, koje popušta u školi ili govori da mu je svega dosta ne mora biti bezobrazno, lijeno ili nezahvalno. Ponekad je to dijete koje ne zna kako drugačije da pokaže koliko mu je teško. Na odraslima je da iza ponašanja pokušaju da prepoznaju potrebu, da ponude odnos u kojem nema osude i da na vrijeme potraže pomoć. Roditeljima bih poručila da ne čekaju da problem postane veliki da bi počeli razgovarati sa svojom djecom. Pitajte ih kako su, ali budite spremni da čujete i odgovor koji vam se ne dopada. Nemojte svaku teškoću odmah pretvarati u savjet, kritiku ili lekciju. Ponekad mladoj osobi prvo treba da osjeti da je razumijemo, a tek onda da zajedno tražimo rješenje. Dijete mora znati da može pogriješiti, doživjeti neuspjeh, raskinuti vezu ili razočarati roditelja, a da zbog toga neće izgubiti ljubav, sigurnost i pripadnost porodici – zaključuje Zorićeva.
