U Čečavi, jednom od najvećih sela teslićke opštine, mještani vjerno čuvaju uspomene na istoriju svoga kraja, ljude i događaje koji su obilježili nekoliko vijekova.
O tome svjedoče mnogi dokumenti, članci iz novina, crno – bijele fotografije, priče i bilješke… Ovo mjesto, priča Mitar Gačić, prednjačilo je u društvenim aktivnostima, izgradnji boljeg i srećnijeg života.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Tako je „Srpska riječ” u srijedu 31. marta 1910. godine objavila da u Čečavi kod Teslića, od 1907. godine postoje čitaonica, knjižnica i pjevačko društvo, sve pod imenom „Srpsko kolo”. Prvi istorijski zapis o Čečavi potiče iz 1323. godine, zabilježen u jednoj bosanskoj povelji. Tom poveljom bosanski ban Stjepan i brat mu Vladislav nagrađuju kneza Grgura Stipanovića darujući mu u vječnu baštinu pet sela među kojima i Čečavu.
Mnogo godina kasnije, u „Oslobođenju” od 1. februara 1955. godine objavljena je vijest da je u Čečavi izgrađen društveni dom, a u njemu ambulanta, mjesni odbor i Pošta. Postoje dokumenti od polovine XIX vijeka koji pokazuju da, i ako nije bilo škole, u Čečavi se širila pismenost. To su radili takozvani putujući učitelji, najčešće učenici srpske škole u Tešnju, sveštenici i kaluđeri. Oni su nosili tkani čador i pod njim, obično iz crkvenih i manastirskih knjiga djecu i omladinu učili ćiriličnoj pismenosti. Tradiciju školstva i škole u Čečavi čuvaju mnoge generacije.
U staroj školi nedavno su se sastali bivši učenici, svjedočeći o prošlosti svoga mjesta, koji su osmoletku završili prije pola vijeka. Njihova sjećanja i uspomene su važan i znamenit prilog mozaiku upomena Čečave i njene okoline. Osjećam veliko zadovoljstvo i bezgraničnu sreću, kazao je davnašnji nastavnik Minja Bulatović.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
On se sjeća da su njegovi učenici pješke i po dva sata hodili do škole, ali se to nije loše odražavalo na učenje.
-Ništa u životu ne vrijedi takve ljepote i divnih osjećanja, nego kada se sretnu školski drugovi, generacija koja je ovdje ulazila u svijet beskrajnih puteva, maštala kojom stazom će stići do dalekog cilja u magli detinjih snova – istakao je bivši školarac iz Čečave Branko Perić. Njegov školski drug Radomir Stanojević opsjednut je budućnošću svoga sela.
– Samo ukoliko omladinu zaposlimo, naše selo će živjeti, a školsko zvono odzvanjati, kao nekada. Imaće nove generacije o čemu pričati – poručio je Stanojević.
Emocije pretočivši u rijeku uspomena iznio je Ranko Bjelac, obraćajući se svojim drugovima koji su sjeli u klupe stare škole, kao nekada.
– Odrastali smo u velikom siromaštvu, ali to nas nije sprečilo da uspijemo – raportirao je Bjelac.
Ostoja Toprek, bivši đak i nastavnik ispričao je kako su, bosonogi trčali prašnjavim putevima i igrali se u cvjetnim livadama, kao najljepše izvezenom tepihu prirode.
Cvijeta Gačić Udovičić je nedavno penzionisana. Njena škola u Čečavi je, kaže, hram koji je odredio njen život.
– Srećna sam i uzbuđena. Mojim unučićima ću, podstaknuta ovim susretom, pričati o oživljenim uspomenama iz djetinjstva i svoga rodnog sela. To je moj doprinos čuvanju sjećanja na Čečavu koja je uvijek u meni, kao zavjet i oslonac – ispričala je Cvijeta na času istorije u učioni stare škole.
Pored ovog objekta je moderno igralište koje su davno, dobrovoljnim radom, izgradili mještani. Na crno – bijeloj fotografiji, kao važnom seoskom dokumentu, zapisan je datum, 18. juni 1983. godine sa imenima akcijaša. To su Boško Đukanović, Mile Nedić, Radovan Prodić, Radman Mandić, Novo Prodić, Rade Kuč i Stojan Gačić.
Raskućavanje
Stanovnici Čečave, u vrijeme okupatorskih vlasti Turske i Austrije trpjeli su veliki zulum i poniženja. U „Srpskoj riječi” (22.juli 1910.) u tekstu „Raskućavanje” piše da su Blagoje Kovačević, Luka Pejčić, Kosta Simunić i Gavro Prodanović kažnjeni višednevnim zatvorom i novčanom globom zato što su „žirili krmke u šumi”, kresali grabove grane bez dozvole, napasali koze pored državnog puta.
Izvor: Srpskainfo
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija