Kada dijete zna slova, ali ne ume da pročita ono što zna, kada mu se slova pretvaraju u zagonetku umjesto riječi i kada trud ne donosi željeni rezultat, moguće da je riječ o disleksiji. To nije lenjost ni nemar, već drugačiji način na koji mozak obrađuje riječi, glasove i značenja - kaže za master logoped Marijana Mirković.

On otkriva kako prepoznati prve znake disleksije i kako pomoći djetetu da ponovo stekne vjeru u sebe.

– Disleksija je specifična teškoća u učenju čitanja, koja se javlja uprkos normalnom vidu, sluhu, inteligenciji, sistematskoj obuci i povoljnim uslovima za učenje. Ispoljava se u nesposobnosti čitanja i razumijevanja značenja teksta, kao i u nemogućnosti da se misli iskažu pisanim putem na jezički pravilan način – objašnjava Marijana Mirković.

Javlja se kod pet do 10 odsto djece školskog uzrasta, češće kod dječaka. Karakteristično je da je uzrast čitanja, prema standardizovanom testu, najmanje osamnaest meseci ispod stvarnog životnog uzrasta, iako dete ima prosječne ili čak natprosečne intelektualne sposobnosti.

Disleksija i jezički razvoj

Kod neke djece disleksija može da bude povezana s usporenim razvojem jezičkih sposobnosti, odnosno s razvojnim jezičkim poremećajem (disfazijom).

Tada dijelovi mozga koji su zaduženi za govor sazrijevaju sporije, pa dIJete kasnije ima teškoće u povezivanju slova i glasova, čitanju i pisanju.

U najvećem broju slučajeva je genetski uslovljena, ali može biti povezana i sa određenim faktorima tokom trudnoće i porođaja, koji utiču na sazrijevanje dijelova mozga zaduženih za govor i čitanje.

Prvi znaci u predškolskom uzrastu

Iako se disleksija najčešće otkriva s polaskom u školu, prvi znaci mogu se prepoznati još u predškolskom uzrastu.

– Takva djeca često imaju teškoće sa izgovorom i prepoznavanjem sličnih glasova, ne pokazuju interesovanje za slova i pisanje svog imena, a mogu imati i probleme s pamćenjem redoslijeda dana u nedjelji, mjeseci u godini i brojeva. Uočavaju se i teškoće u pamćenju i razumijevanju verbalnih iskaza, kao i sporije usvajanje novih riječi – objašnjava logoped.

U pitanju su jezički nedostaci koji se mogu prevazići ranim tretmanom, a time se mogu i prevenirati potencijalni poremećaji u čitanju, naglašava ona.

Polazak u školu

Sa polaskom u školu se pred dijete se postavljaju novi i teži zahtjevi, kao što su čitanje, pisanje i računanje, što je i period kada se disleksija najčešće otkriva.

– Polazi se od pretpostavke da je dete dostiglo određeni nivo zrelosti na kognitivnom i jezičkom planu, ali u praksi često nije tako. Iako su kod djeteta površinske govorno-jezičke strukture zrele, logopedskom procenom se otkriva nezrelost dubinskih jezičkih struktura, neophodnih za učenje čitanja i pisanja – kaže Mirković.

Kod djece se tada primjećuje manji fond reči, kraće rečenice, teškoće u razlikovanju sličnih glasova, pamćenju i pisanju slova i brojeva, kao i u povezivanju slova u reči. Često čitaju sporo, preskaču redove, zamenjuju slova ili teško razumeju pročitan tekst.

Djeca sa disleksijom nikako nisu lenja, već su uglavnom inteligentna i radoznala, ali njihov mozak funkcioniše drugačije.

-Zbog toga im je potrebno više vremena da savladaju čitanje, a njihova frustracija zbog neuspeha često ima razarajuće posledice na motivaciju. Za njih se smatra da se nedovoljno trude, da su lenja i nepažljiva, zbog čega u školi dobijaju loše ocijena – kaže Mirković.

Kritike i kazne dodatno pogoršavaju situaciju. Mnoga takva djeca postaju nervozna, povučena ili agresivna, razvijaju osjećanja stida, sramote i gubitak samopouzdanja.

Uloga porodice i škole

Da bi dijete sa disleksijom povratilo veru u sebe, potrebna je pomoć i podrška cijele porodice, naglašava logoped.

– Roditelji bi trebalo da nađu vrijeme za dijete, da mu redovno posvećuju pažnju, da se interesuju za njegove potrebe. Da razgovaraju o dešavanjima u školi, da provere da li je zapamtilo šta su učili. Nipošto ne bi trebalo da ga kritikuju, da ga porede sa drugom djecom, niti u porodici, niti van nje. Svako dijete je osoba za sebe – savjetuje.

– Kada roditelji i učitelji primijete odstupanja u učenju, čitanju i ponašanju, važno je da se što pre obrate stručnjacima – psihologu, logopedu, neurologu ili psihijatru. Zajedničkim snagama bi trebalo da rade na jačanju samopouzdanja kod djeteta, da ga motivišu za čitanje i prilagode nastavu njegovim trenutnim mogućnostima – navodi Mirković.

Kako izgleda terapija

Dijagnoza disleksije se ne postavlja prije trećeg razreda osnovne škole, iako se teškoće mogu uočiti već krajem prvog. Postupak je složen i podrazumeva preglede kod više stručnjaka – psihologa, neurologa, psihijatra, otorinolaringologa, oftalmologa, logopeda i defektologa, uz različite dijagnostičke metode.

– Savremena terapija – kaže Mirković, “podrazumijeva multisenzorne pristupe, u kojima se učenje zasniva na više čula, na vidu, sluhu i dodiru, kako bi dete lakše povezalo slovo, glas i značenje. Pomoć pružaju i kompjuterski programi i aplikacije koji čitaju tekst naglas, kao i prilagođeni tekstovi sa većim slovima, kraćim rečenicama i većim razmakom između redova”, navodi ona.

Logopedski tretman se sprovodi individualno, dva do tri puta nedeljno. Kod neke djece korekcija počinje od pripreme za čitanje i pisanje, a kod druge od povezivanja slova u reči i rečenice, kaže ona, prenosi zdravlje.kurir.rs.

Ključ su motivacija i strpljenje

“Roditelji bi trebalo da znaju da je otklanjanje teškoća u čitanju dug proces koji traje najmanje nekoliko meseci. Kada se postigne cilj, ne bi trebalo naglo prekinuti sa vežbanjem niti kontakt sa logopedom”, napominje Marijana.

Najvažnije je, zaključuje, zainteresovati dete za čitanje i učenje, razvijati ljubav prema knjizi od ranog uzrasta, čitati mu priče, učlaniti ga u biblioteku i pokazati mu da čitanje može da bude zadovoljstvo.

– Za uspjeh u prevazilaženju teškoća u čitanju i pisanju presudna je motivacija djeteta i dobra saradnja između roditelja, učitelja i logopeda – poručuje master logoped Marijana Mirković.

(Srpskainfo, FOTO: FREEPIK)

Stručnjaci savjetuju roditelje da prije praznika razgovaraju sa djecom o tome šta ih očekuje tokom porodičnih i prijateljskih okupljanja.

Praznični period često znači putovanja, promjene rutine, nepoznato okruženje i mnogo ljudi u istom prostoru. Sve to može biti izazovno – bez obzira na uzrast djeteta.

O čemu razgovarati s djecom prije praznika

Stručnjaci za roditeljstvo preporučuju da se djeca unaprijed pripreme na nekoliko ključnih aspekata prazničnih okupljanja.

Objasnite kako će izgledati dan

Bilo da idete kod rodbine, prijatelja ili na formalniji događaj, korisno je da dijete zna ko će biti prisutan, kako će izgledati plan dana i kakva će biti atmosfera. Velika buka, glasna muzika ili mnogo ljudi u jednoj prostoriji mogu biti zahtjevni, posebno za osjetljiviju ili neurodivergentnu djecu.

Kada unaprijed znaju šta ih čeka, djeca se lakše snalaze i imaju manju vjerovatnoću emocionalnih ispada povezanih sa senzornim preopterećenjem.

Podstaknite dijete da prepozna svoja osjećanja

Umjesto nabrajanja strogih pravila, stručnjaci savjetuju nježan razgovor koji podstiče dijete da razmisli o tome kako se osjeća u različitim situacijama.

Možete, recimo, reći: „Porodična okupljanja mogu biti i zabavna i pomalo naporna. Ako ti nešto postane previše, šta bi tada mogao/la da uradiš?“

Na ovaj način dijete uči da prepoznaje signale poput nelagode, stida ili umora i da ima pravo da reaguje na njih.

Razgovarajte o tjelesnim granicama i načinu pozdravljanja

Važno je unaprijed objasniti da zagrljaji i poljupci nisu obavezni ako se dijete ne osjeća prijatno. Roditelji mogu ponuditi alternative poput „petice“, rukovanja ili pozdrava iz daljine.

Dijete treba znati da može pristojno odbiti fizički kontakt jednostavnim „Ne, hvala“. To jača osjećaj autonomije i normalizuje poštovanje granica.

Hrana i slatkiši: bez pritiska i kontrole

Praznici su obično povezani s obiljem hrane, što djeci može djelovati preplavljujuće. Stručnjaci preporučuju da se razgovori fokusiraju na ravnotežu, a ne na zabrane.

"Danas će biti mnogo različite hrane – neke koja nam pomaže da rastemo i neke koju jedemo samo iz užitka. U redu je da uživamo u obe", jedna je od preporučenih formulacija.

Dogovorite signal za pauzu

Velika okupljanja često dovode do umora ili prekomjerne stimulacije. Zato je korisno unaprijed dogovoriti diskretan signal – pokret rukom, povlačenje za odjeću ili drugi nenametljiv znak – kojim dijete može najaviti da mu treba pauza.

Takođe, dobro je unaprijed odrediti miran prostor u koji se dijete može povući kada mu je potreban odmor.

Povezivanje, a ne savršenstvo

Praznici bi trebalo da budu prilika za druženje i povezivanje, a ne za savršeno ponašanje. Djeca ne moraju da "izvedu" besprijekoran dan – mnogo je važnije da se osjećaju sigurno, prihvaćeno i slobodno da traže podršku.

"Ne moraš da budeš savršen/a. Samo budi svoj/a, a mi ćemo zajedno vježbati ono što ti pomaže da se osjećaš dobro", poruka je koju stručnjaci savjetuju da roditelji prenesu.

Kada djeca shvate da je cilj druženje, a ne strogo pridržavanje pravila, lakše se opuštaju, bolje komuniciraju i stvarno mogu da uživaju u prazničnoj atmosferi.

(Mondo, Foto: Roman Samborskyi/Shutterstock)

Prirodno je željeti utješiti dijete koje plače.

Kada vide da njihovo dijete pati, bilo fizički ili emocionalno, roditelji instinktivno žele učiniti sve kako bi zaustavili bol.

Međutim, fraza koju mnogi koriste, “nemoj plakati”, može donijeti više štete nego koristi, upozorava Kelsey Mora, sertifikovana specijalistkinja za dječji život i terapeutkinja. Iako dobronamjerna, ta rečenica može poslati poruku djeci da njihove suze i osjećaji nisu u redu, pogotovo u trenucima kada su povrijeđeni ili u nevolji, piše CNBC.

Umjesto toga, pokušajte potvrditi dječije osjećaje i pomoći im da se osjećaju sigurno i podržano. Stručnjakinja nudi pet boljih fraza koje možete koristiti.

1. “U redu je plakati, ja sam ovdje s tobom.”

Ova rečenica pomaže djeci da shvate kako je njihovo iskustvo stvarno i prirodno. Kada ostanete s djetetom tokom stresnog trenutka, šaljete mu poruku da se ne bojite njegovih osjećaja, da se zajedno možete nositi s teškim situacijama i da se na vas može osloniti za podršku, čak i kada je teško, prenosi Index.

2. “Vidim tvoje suze.”

Ponekad nećete točno znati zašto dijete plače ili razumjeti njegovu reakciju. Potvrđivanje osjećaja ne znači nužno slaganje s djetetom, već poručuje: “Vidim te i vjerujem ti.” Jednostavno recite ono što vidite. Imenovanje emocije može biti korisno, ali ponekad i frustrirajuće ako ne pogodite što dijete tačno osjeća. Zato je ponekad bolje imenovati ponašanje ili koristiti uopšteniji izraz poput “uznemirenost”.

3. “Tvoji osjećaji imaju smisla.”

Djeca koja čuju “nemoj plakati” mogla bi pomisliti da njihova reakcija nije primjerena situaciji, iako najčešće jeste. Želimo da djeca vjeruju svojim osjećajima i znaju da su njihove suze logičan odgovor na ono što proživljavaju, bilo da se radi o boli, strahu ili osjećaju izolacije. Čak i kada je ponašanje nesrazmjerno situaciji, osnovni osjećaji nikada nisu pogrešni.

4. “Prirodno je osjećati tugu.”

Roditelji često žele da im djeca uvijek budu srećna, ali važno je iskusiti čitav niz emocija, uključujući i one teške. Cilj nije zaustaviti emociju, već pomoći djeci da je prepoznaju i nauče njome upravljati. Kada im pomognete da shvate kako plakanje nije loše – i da je savršeno prirodno ponekad biti tužan, ljut ili frustriran – smanjujete osjećaj stida koji može pratiti takva iskustva.

5. “Plakanje je zdrav način na koji naša tijela ispuštaju osjećaje.”

Na kraju, ključno je da djeca shvate kako je plakanje zdrav način oslobađanja emocija. Plakanje je mehanizam suočavanja, baš kao i crtanje, igra, razgovor, trčanje ili slušanje glazbe. Podstaknite djecu da isprobaju različite strategije i pronađu one koje im najviše odgovaraju. Iskoristite suze kao priliku da se povežete s djetetom i pomognete mu da se s izazovima nosi samopouzdano.

(Srpskainfo, FOTO: FREEPIK)

Zašto odgajati otporno, a ne savršeno dijete? Ovo pitanje ulazi duboko u psihologiju odrastanja i roditeljstva i otvara mnoge teme o kojima se mora pričati.

Naš sagovornik, Ivana Zečević, doktor psiholoških nauka, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, predavanjem na istoimenu temu, još jednom je "zatalasala" misaone tokove svih koji učestvuju u formiranju dječije ličnosti.

Za našu emisiju "Kvadrat na znanje" pojašnjava šta je to otporno dijete, kako se ta otpornost gradi i zašto je savršenstvo, kojem uporno danas težimo, nešto što je teško dostići, ako ono uopšte i postoji?

(RTRS)